Živim, dakle volim

Ljuta sam na Descartesa. Zamislite, osoba koja je izjavila: “Mislim, dakle jesam”, ipak je pokazala kako “nije” jer tvrdi da životinje nemaju nikakvu svijest i osjećaje. Čitajući knjigu o emocionalnom životu životinja, doživjela sam tu tvrdnju kao osobnu uvredu zato što, kao cimerica jednog nježnog i izvanredno inteligentnog bića, ne mogu vjerovati kako bi itko imalo sposoban zamjećivati svijet oko sebe, a kamoli kritički razmišljati, mogao izgovoriti takvu izopačenu konstataciju.

Kažu da su oči prozor duše, a moj Buckley ima najljepše smeđe oči. U pet smo godina prošli puno zajedno – bili smo na moru, planinarili, posjetili smo Muzej prekinutih veza i mnoge druge, išli smo prosvjedovati za prava drugih životinja, jeli smo na mnogobrojnim obiteljskim okupljanjima, krali smo kuglice s božićnog drvca, koordinirali smo volontere na ZeGeVegeu, dokoličarili u Krivom putu. Nekoliko smo se puta družili s malim pačićima koji su kao bebe znatiželjno kvakali oko Buckleyja, a sreli smo i kravu koja mu je s majčinskom ljubavlju udijelila mokri poljubac, jer krave su poznate po tome što vole strpljivo i tiho poput majke.

Jedan je mali pas doživio puno više toga i pokazao puno više karaktera i ljubavi od većine ljudi koje poznajem. Svako jutro u 6:45, kada se oglasi alarm, svojom šapicom uz uzdah protrlja oči, ustaje s podnožja kreveta i dopuzi do mog nosa kojeg nježno dodirne svojom njuškicom kao da mi govori: “Hajde, budi se!”.

Sinkronizirano zijevamo, silazimo niz stepenice i svako jutro pijemo kavu, a kada odlazim na posao, svoju malenu šapicu stavlja na prozorsko staklo tužno me gledajući. Iako nikada nije sam, već su s njim drugi ukućani, grižnja savjesti mi obuzme srce. Kada navečer dolazim doma, uzbuđeni lavež i trčanje u krug poprave mi i najgori dan, a mljackanje prije no što utone u san ili gdjekad dramatično uzdisanje ako predugo čitam uz upaljeno svjetlo uvijek mi izmame osmijeh na lice.

Nekada zajedno dolazimo i na posao. Tramvaj je za njega grozan osim ako ne stoji na vratima, čekajući da se otvore. Jer, kao i ja, malo je anksiozan i voli sve imati pod kontrolom. Po izlasku iz tramvaja pristojno šeće gradom, osim ako ne vidi neku ženu u bundi – jedino na takve obično zbunjeno laje i meni bude toplo oko srca.  Čim vidi vrata ureda veselo se sklanja od ulične buke, iako ni u uredu često nije puno tiše. Tamo cijeli dan odmara i čeka da krenemo doma.

Proljetna šetnja Maksimirom je uvijek dobra ideja prije spavanja. Kada vidi kuću, luđački se zatrči i počne lupati na vrata kako bi što prije ušao, a tada radosno skoči na krevet valjajući se uz presimpatične zvukove uživanja.

Bez obzira o kakvom se danu radi, on uvijek  ostaje iskreno, maleno stvorenje s nezamjenjivom osobnošću i neopisivom ljubavlju. Voli jesti kelj i zelje, obožava naranče i trešnje. Kada plačem, uzrujano mi liže lice i njuškom diže glavu. Hranu “žica” mašući prednjim šapama, stojeći na stražnjima kao da pleše drmeš. Hrče u snu. Ljubomoran je i ne voli kada me grli netko drugi osim njega, uz nekoliko iznimaka. Ako me netko lupi, onako u pozdravu, odmah me zaštitnički brani. Ako je raspoložen, da mi pusu u nos. Ako nije, gura glavu u jastuk i skriva se od mene kad ga zamolim za jednu. Ne voli dodire stranaca, ali kad se napokon sprijatelji s nekime, onda ne razumije koncept osobnog prostora. Voli gledati Inspektora Reksa. Igra se kao da je štene, a najviše voli plišanu igračku koja govor Te quiero kada ju on terijerski trese. Znatiželjan je kao malo dijete. Kada je gladan, lupa zdjelicom. Ako je žedan, pokazue glavom prema boci i oblizuje se.  Kada je umoran a imamo goste, popne se na vrh stepenica prema mojoj sobi i prodorno me gleda, moleći da odemo spavati.

Rado bih da mogu otići u sedamnaesto stoljeće i očitati bukvicu Descartesu, jer znam da svaka životinja osjeća puno više i puno iskrenije nego ljudi, i za razliku od nas, koji stalno skačemo iz prošlosti u budućnost čineći sami sebe tako nesretnima, neljudske životinje žive u trenutku i upravo su zato, za razliku od nas, uvijek radosne. Jedino mjesto u kojemu nalazim iskrenost i pravu ljubav su upravo oči životinja. Vrijeme je da im zahvalimo što nas svakodnevno uče pravim vrijednostima I da svi zajedno krenemo u borbu za njihova prava imajući na umu najvažniju istinu koju su nas naučile: “Živim, dakle volim”.

Nove objave

Najnoviji komentari

Arhiva

Kategorije

Meta

Prvi komentiraj

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *